Engineers in Space
23.02.2012., četvrtak
Update :o)
|
Evo da malo ponovno oživimo objavljivačku djelatnost .... skinuh ovo s jednog drugog bloga .... THE GEOGRAPHY OF A WOMAN Between 18 and 22 a woman is like Africa... half discovered , half wild, naturally beautiful with fertile deltas. Between 23 and 30 a woman is like America... well developed and open to trade, especially for high financed investors. Between 31 and 45 a woman is like India... very hot, relaxed and convinced of her own beauty. Between 46 and 55 a woman is like France... gently aging but sensual, with an appreciation for the finer things. Between 56 and 60 she is like Yugoslavia... lost the war, haunted by past mistakes and in need of massive reconstruction. Between 61 and 70 she is like Russia... wide and unpatrolled borders, with a frigid climate that keeps people away. Between 70 and 80 a woman is like Mongolia... a long, glorious and all-conquering past, but not much of a future. From 80 on, a woman is like Afghanistan... everyone knows where it is, but no one wants to go there. THE GEOGRAPHY OF A MAN Between 15 and 80 a man is like Iraq... ruled by a dick(tator) Data ......  |
17.11.2011., četvrtak
Alo!
|
Evo malo slika za sve one koji su članovi ovog jebenog broda, ali se ne javljaju jer su im vrane ispile mozak. Slike sam podrkao u fotošopu jer danas svi to vole. Vole drkanje i jebavanje prazne slame. I neki fotošop. Filtar ovaj filtar onaj... Napušite se filtra.    Živjeli svi oni koji još nisu umrli! Picard |
14.11.2011., ponedjeljak
Za našeg Datu i ostali dio ekipe...
|
... nekoliko fotografija. Prirodne i smirujuće...I što je još važnije, ufotografirane na objektivima koji imaju priču i povjest. Jer samo objektiv sa pravim, čistim staklom može uhvatiti istinsku svevremenost prirode. Što je kadar u kojemu glavninu priče vodi tehnologija? Samo jedna prolaznost. Veliko ništa.  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
26.10.2011., srijeda
Informacije ...
|
Da se sranja valjaju iza brda, ali i niz brdo, valjaju se. Ne znam kakva točno, ali će ih u svakom slučaju biti još. Samo da pročitate tekstove u linkovima koje dajem, pročitat ćete puno. A kome se da može ići i na razne povezane teme kojih ima puno. Libya Resistance Continues - NATO plans next stage of war NATO prepares global war – Russian and Chinese Military on Highest Alert Još će se na kraju Rusija i Kina iz krajnje nužde stvarno i zbližiti, što je do nedavno bilo jako teško zamislivo, između ostalog i zbog kineskih čeznutljivih pogleda prema sibirskim resursima. Data ...... |
17.10.2011., ponedjeljak
Pitali ste...
|
...i evo odgovora. :) Pitanja vezana za objektive jednog člana naše flote su bila: 1. "Ako su stara stakla čista i neogrebana da li rade iste fotografije kao i nova suvremena?" 2. "Da li su stara stakla lošija od novih?" Na prvo pitanje čisti tehnilčki odgovor je - negativan. Na drugo pitanje čisti tehnilčki odgovor je - pozitivan. Ja u tehničke finese neću ulaziti i tu bi trebalo pitati za savjet stručnjake sa Zvjezdarnice, koji bi se potrudili tehnički i znanstveno razjasniti nastanak svjetla na Zemlji i optičku devijaciju zrcala kojim se promatra Mlječna staza. Ja sam više priprost momak, neuk i intelektualno neuzdignut. Ne razumijem te kung fu filozofije i pouzdajem samo u svoje oko i svoj "alat". Teoriju uvijek prepuštam onima kojima je alat zakržljao, a oči služe za čitanje bukvara... Eto, ovdje imam primjere što jedno staro staklo učinilo danas na Žurkovu...     I što je učinilo na Učki...   Triglav sa Učke:   Zaključak donesite sami... Jel' "on može", ili ga ja "znam koristiti"... Picard |
05.10.2011., srijeda
HAHAHAHAHA ....
|
Evo da razbijem zamrlost ovog bloga s malo humorističnih vijesti. Britanska naftna kompanija Heritage Oil kupila je kontrolni dio dionica Sahara Oil Services (tvrtka iz Bengazija!) za eksploataciju nafte iz Libije za 19,5 milijuna dolara.  Dobro ste pročitali!!! 19,5 milijuna, 19,5 milijuna, 19,5 milijuna ..... hahaha ... za skoro 3% svjetskih zaliha nafte, koja je uz to i vrhunske kvalitete (za razliku od npr. ruske) ..... HAHAHAHAHA .... Oslobođenje naroda!!!  ... od svega  .......  Data ...... |
28.09.2011., srijeda
Nešto novo!
27.08.2011., subota
 Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
27.07.2011., srijeda
Planine i oblaci
|
Data KADA ĆEMO IĆI PLANINARITI??? Evo slika sa mog zadnjeg planinarenja.               Picard |
22.06.2011., srijeda
Da speremo svu negativnu energiju
Par sličica za sve ljude dobre volje, a najviše za Datu (koji je sad pod pritiskom doktorata). Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
21.06.2011., utorak
Drž' se Muamare, Data je uz tebe!
|
Eto dragi suputnici, bit ću ovaj put malo opširiniji. Glavna tema je Libija. Samo u zračnim udarima NATO-a (ne računajući dakle borbe na zemlji) u Libiji je od početka rata ubijeno na stotine civila (pročitao sam negdje da je to već oko 900). Ali nema veze! NATO-vci su nastojali gađati, kako vole reći, legitimne vojne mete pa oni upokojeni mogu biti knjiženi samo kao kolateralne žrtve. To nije i ne može biti zločin! To je borba za mir, demokraciju i slobodu! A Gadafi je jedan zao čovjek koji je brutalno napao svoj nenaoružan narod. Razmišljajući o svemu ovome, nemoguće mi je ne povući paralelu s obrazloženjem presude Gotovini, u kojoj mu cijenjeni europejski sudac Nizozemac obrazlaže kako on nije smio narediti udare topništva s ciljem ubojstva Mile Martića (istog onog koji je naređivao višegodišnja granatiranja i raketiranja hrvatskih gradova) jer je eto bilo civila u blizini. Ali dobro, ovo je digresija ... Da se vratim na glavnu temu. Pratio sam dosta pažljivo i sakupljao marljivo po vojnim formumima i još nekim drugim sajtovima informacije o tome što se događa po svim ovim arapskim zemljama, posebice u Libiji, i definitivno se može reći da se radi o gadosti kolosalnih razmjera. Njušio sam to već od samog početka, 7/9 zna što sam mu rekao pred nekoliko mjeseci kada je sve bilo u samim počecima. Sažet opis stanja u Libiji bi bio sljedeći. Zapadnoeuropske zemlje i SAD podupiru pobunjenike koji gotovo sigurno čine uvjerljivu manjinu stanovništva u Libiji (Gadafi nikada nije bio osobito popularan na zapadu zemlje). Naime, s čisto praktičnog vojnog aspekta, apsolutno je nemoguće pružati dugotrajan i učinkovit otpor bez velike potpore stanovništva. Na vijestima smo slušali kako narod masovno slavi što će Gadafi pasti, kako vojska masovno prelazi na stranu pobunjenika bla bla bla .... Da je tome uistinu tako, sva ta silna masa ljudi bi uz zračnu potporu najmodernijih zrakoplovstava svijeta stari režim pretvorila u prah i pepeo u roku od tjedan dana. Stvari su upravo toliko jednostavne!! A tome očito nije tako! Jer čim izostane zračna potpora Francuza, Engleza i Talijana, pobunjenici u roku od 24 sata počnu doživljavati same poraze. To se već više puta pokazalo na terenu .... Nadalje, u pobuni u velikom broju sudjeluju ljudi koji su po svom profilu obični islamski fundamentalisti. Gadafi je na ovo upozoravao već od samog početka, ali možeš ti trubit kome 'oćeš. Jer zapad te islamske fundamentaliste svjesno i podupire. Tu imamo koktel ljudi koje podupire muslimansko bratstvo, eksponenata al-kaide, lokalnih plemenskih vođa koji gledaju samo svoj džep i raznih drugih pizdamaterina. Vrlo je teško ne doći do zaključka kako se namjerno režira stanje kontroliranog kaosa. Libija, kao zemlja jednog od najviših standarda u Africi (osim bijelaca u Južnoj Africi), u kojoj su se žene u urbanim sredinama odijevale kao na zapadu, zapadnjaci mogli slobodno hodati ulicama bez da ih vjerska policija ganja zbog križa oko vrata ili zbog kravate, sada biva rušena, između ostalih, i od ljudi koji traže uvođenje šerijata (dakako njegove moderne vehabijske varijante). Naročito je zanimljiva informacija o tome koji je bio neposredni povod za čitavo ovo sranje. Navodno (a zaista ne znam da li je ovo istina), bradonje su u Bengaziju ili gdjeveć htjeli kamenovati jednu ženu zbog preljuba. U tome ih je spriječila policija i onda je krenuo revolt koji je okinuo sukobe s represivnim aparatom Gadafijevog režima. E sad, kako to da smo danima bili bombardirani izvještajima kako se radi o miroljubivim NENAORUŽANIM prosvjednicima?! Jer još je interesantnije to da ti nenaoružani prosvjednici niti su prosvjednici, niti su nenaoružani. Kao prvo, američki obavještajci su im švercali oružje prije nego što je čitavo sranje uopće uzelo maha. Kao drugo, navodni prosvjedi protiv Gadafija koje su nam prikazivali na dnevnicima nisu ništa drugo nego bezobrazna medijska manipulacija. Konkretno - uopće nisu bili prosvjedi protiv Gadafija, već skupovi potpore za njega. Tako je Al Jazeera prikaza prilog, koji je između ostalog bio i "razlog" za NATO-vu intervenciju, pazite sad, - zaštite civila , u kojemu netko puca po nenaoružanim prosvjednicima. Ta je snimka bila ako se ne varam i na našem dnevniku! Ja sam na youtube-u vidio vremenski puno dulju snimku (LINK) iz koje je napravljen taj prilog i u prilogu su prikladno izrezani dijelovi u kojima se vidi da su na tom skupu ljudi koji drže zastavu Gadafijeve Libije (potpuno zelena), a ne pobunjeničkog pokreta (koja je višebojna). Na ljude su po svemu sudeći pucali nepoznati snajperisti, gotovo sigurno petokolonaši u službi ciljeva vanjskih centara moći. Zašto je Gadafi postao meta? Jednostavan razlog - nafta. To nam je svima jasno. I to iz geopolitičkih razloga kontrole dotoka nafte Kini, ali i zato jer je Gadafi bio vrlo tvrd pregovarač sa zapadnim vladama, a u posljednje vrijeme je nešto palamudio i da želi cijenu nafte vezati uz cijenu zlata, a ne dolara. To su nam isto zaboravili spomenuti na dnevniku. Isto tako, naftne kompanije Shell, BP i još poneka su još krajem 2010. godine počele kupiti krpice iz Libije, kao da se sprema nekakva elementarna nepogoda, ni to nam na dnevniku nisu spomenuli.  Možda sam malo zbrda-zdola nabacao informacije, ali puno je toga bilo za reći, a imam osijećaj da još dosta toga i ima za reći, ali se ne mogu sjetiti točno što. Kakve su posljedice svih ovih događaja na našu zemlju? Nažalost prilično su velike! Kao prvo, hrvatsko gospodarstvo (već jadno kakvo je) je zbog tog rata ostalo bez poslova u Libiji vrijednih otprilike 2 milijarde kuna godišnje (remonti brodova, gradnja brodova za obalnu stražu, građevinski poslovi ...), a da sve bude još i gore, uz poslove je izgubljena i ogromna količina opreme vrijedne desetke, ako ne i stotine milijuna kuna jer su se naši ljudi morali pod hitno evakuirati i spašavati glavu. Kada se sve jednom (tko zna kada) završi, jako je teško očekivati da će naši poduzetnici i firme ikada doći u priliku ubrati neki pristojan dio kolača. Možda me budućnost demantira, ali to joj je do sada jako teško polazilo za rukom. Da se sve ovo nije dogodilo, Gadafi bi bio i ostao samo jedan pomalo iritantni i ekscentrični čelnik jednog marginalnog autokratskog režima na sjeveru Afrike. Ovako, kada grize kao pas i odbija se predati iako ga nesmiljeno tuku sa svih strana, ne mogu si pomoći a da ne osijećam određenu dozu simpatije prema ostarjelom pukovniku. Možda velik dio njegove ustrajnosti i hrabrosti proizlazi i iz činjenice da zna kako nema nikakvog izbora, jer moćnici su odavno odlučili da njegova glava mora na panj. Ali ipak, Muamar odlazi sa stilom, a možda (nadam se) i nije rekao sve što ima .... Svi ovi događaji naposljetku pokazuju i koliko je u stvari opasno ne raspolagati opasnim vojnim arsenalom kada imaš nešto što je vrijedno i koliko je grešku Gadafi napravio kada se odrekao oružja za masovno uništenje. Da bar imaju pristojnu PZO bilo bi zanimljivije, ali eto, pukovnik je malo prenaivno vjerovao da će moći sve počivati na principima čiste trgovine između zemalja. Da danas ima pozamašnu količinu kemijskog i/ili biološkog oružja ne bi ga nitko niti taknuo. Ili s druge strane, ako bi ga netko ipak taknuo, tek bi to bio odlazak sa stilom .... vergeltungswaffe the next generation  . Data ...... |
05.06.2011., nedjelja
Slikice!!!
Za moje drage suputnike broda!!! Uz ove moje lijepe fotografije želim da vam ulazak u EU bude "čim manje bolan".   Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
28.05.2011., subota
Copy - Paste
|
S obzirom da svi vole kopirati nekakve članke sa interneta (i to još na engleskom jeziku) evo vam na, pa čitajte. #10 - TRAMPLED UPON "Do you begin to see, then, what kind of world we are creating? It is the exact opposite of the stupid hedonistic Utopias that the old reformers imagined. A world of fear and treachery and torment, a world of trampling and being trampled upon, a world which will grow not less but more merciless as it refines itself. Progress in our world will be progress toward more pain." #09 - THOUGHT POLICE "There was of course no way of knowing whether you were being watched at any given moment. How often, or on what system, the Thought Police plugged in on any individual wire was guesswork. It was even conceivable that they watched everybody all the time. But at any rate they could plug in your wire whenever they wanted to. You had to live—did live, from habit that became instinct—in the assumption that every sound you made was overheard, and, except in darkness, every movement scrutinized." #08 - THREE SLOGANS "From where Winston stood it was just possible to read, picked out on its white face in elegant lettering, the three slogans of the Party: WAR IS PEACE FREEDOM IS SLAVERY IGNORANCE IS STRENGTH." #07 - HOLLOW "Never again will you be capable of ordinary human feeling. Everything will be dead inside you. Never again will you be capable of love, or friendship, or joy of living, or laughter, or curiosity, or courage, or integrity. You will be hollow. We shall squeeze you empty and then we shall fill you with ourselves." #06 - PURE POWER "The Party seeks power entirely for its own sake. We are not interested in the good of others; we are interested solely in power. Not wealth or luxury or long life or happiness: only power, pure power. What pure power means you will understand presently. We are different from all the oligarchies of the past, in that we know what we are doing. All the others, even those who resembled ourselves, were cowards and hypocrites. The German Nazis and the Russian Communists came very close to us in their methods, but they never had the courage to recognize their own motives. They pretended, perhaps they even believed, that they had seized power unwillingly and for a limited time, and that just round the corner there lay a paradise where human beings would be free and equal. We are not like that. We know that no one ever seizes power with the intention of relinquishing it. Power is not a means; it is an end. One does not establish a dictatorship in order to safeguard a revolution; one makes the revolution in order to establish the dictatorship. The object of persecution is persecution. The object of torture is torture. The object of power is power." #05 - ERRONEOUS THOUGHT "We are not content with negative obedience, nor even with the most abject submission. When finally you surrender to us, it must be of your own free will. We do not destroy the heretic because he resists us; so long as he resists us we never destroy him. We convert him, we capture his inner mind, we reshape him. We burn all evil and all illusion out of him; we bring him over to our side, not in appearance, but genuinely, heart and soul. We make him one of ourselves before we kill him. It is intolerable to us that an erroneous thought should exist anywhere in the world, however secret and powerless it may be. Even in the instance of death we cannot permit any deviation . . . we make the brain perfect before we blow it out." #04 - PERFECT UNITY "The ideal set up by the Party was something huge, terrible, and glittering—a world of steel and concrete, of monstrous machines and terrifying weapons—a nation of warriors and fanatics, marching forward in perfect unity, all thinking the same thoughts and shouting the same slogans, perpetually working, fighting, triumphing, persecuting—three hundred million people all with the same face." #03 - ECSTASY OF FEAR "A hideous ecstasy of fear and vindictiveness, a desire to kill, to torture, to smash faces in with a sledge hammer, seemed to flow through the whole group of people like an electric current, turning one even against one's will into a grimacing, screaming lunatic. And yet the rage that one felt was an abstract, undirected emotion which could be switched from one object to another like the flame of a blowlamp." #02 - A PICTURE OF THE FUTURE "We shall abolish the orgasm. Our neurologists are at work upon it now. There will be no loyalty, except loyalty towards the Party. There will be no love, except the love of Big Brother. There will be no laughter, except the laugh of triumph over a defeated enemy. There will be no art, no literature, no science. When we are omnipotent there will be no need of science. There will be no distinction between beauty and ugliness. There will be no curiosity, no enjoyment of the process of life. All competing pleasures will be destroyed. But always—do not forget this Winston—always there will be the intoxication of power, constantly increasing and constantly growing subtler. Always, at every moment, there will be the thrill of victory, the sensation of trampling on an enemy who is helpless. If you want a picture of the future, imagine a boot stamping on a human face—forever." #01 - VICTORY "He gazed up at the enormous face. Forty years it had taken him to learn what kind of smile was hidden beneath the dark moustache. O cruel, needless misunderstanding! O stubborn, self-willed exile from the loving breast! Two gin-scented tears trickled down the sides of his nose. But it was all right, everything was all right, the struggle was finished. He had won the victory over himself. He loved Big Brother." Picard |
18.05.2011., srijeda
Neke nove fotografije...
|
Prvo da čestitam kapetanu Kirku na prinovi!!!! I onda slijedi par slika. Da malo osvježimo blog.  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
30.04.2011., subota
Carl Zeiss je opet živ!
|
Adapter za Olympus je stigao. U pogonu su opet stari objektivi. Stari objektivi kao i staro vino. Poseban boke, poseban štih. Svaki ima svoju priču. Svaki ima svoj karakter. Svaki ima dušu. Danas postoji svega i svačega. Tehnikalija na bacanje. Ali nema do starog Zeissa. Nema do starog Sonnara. To je takva realnost boja i kadra...Kao da je slika živa. Jednostavno, ima nešto posebno.  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Edit: Dodana još jedna fotografija. Stari Helios.  Uploaded with ImageShack.us Picard |
18.04.2011., ponedjeljak
Recenzija
|
Konačno sam skužio kako se na blog stavljaju fotografije... Pa sam odlučio napisati jedan mali review i usporedbu starog Canon EOS 40D i novog 60D... - Novi EOS je zadržao tradiciju prilično traljave ergonomije kao i predhodni fotoaparati. Dapače, grip je nešto manji nego što je to bilo na 40D. Plastika je zericu nekvalitetnija i nema magnezijskog ojačanja. No dodatni grip je potpuno iznenađenje. Mnogo je kvalitetniji nego grip sa starog 40D. Ukoliko se na 60D stavi battery grip to postaje nešto sasvim drugo (po ergonomiji doslovce prelazi u klasu više). - Trajanje baterija je bolje nego na starom 40D. Baterija bez problema napravi preko 800 snimaka. A u slučaju da se koristi ručni fokus, i preko 1100. Stari 40D nikada nije mogao dohvatiti brojku 800. - Autofokus je izrazito brz. Na žestokim staklima to je gotovo trenutno. Postoji tendencija na front focus (sa čime svi Canoni muku muče) ali samo kada se objektivi odvrnu "do daske" (maksimalni otvor blende) i pokušava fokusirati kompleksne scene. Središnja točka je izrazito precizna, ove okolne 20% manje. Fokusiranje sa svim točkama je totalna glupost jer fotoaparat najčešće "aproksimira" kontrast između dvije i tri susjedne točke i onda je vjerojatnost da objekt ne bude u fokusu - ogromna. Zaključak je da za brza stakla ide samo centralna točka autofokusa, a ostale treba izbjegavati. Osobno, meni to sve ne znači ništa, jer ja na oko nikada ne griješim. A i bavim se isključivo makro7polumakro fotografijama gdje je korištenje autofokusa potpuno nelogično. Naime, u makro modu svjetlosna snaga objektiva pada za nekoliko otvora blendi (najčešće 3-5) tako da automatika gubi smisao. S druge strane uvijek postoji pomicanje objekta pa treba stalno kompenzirati pomak... Automatika ne može predvidjeti pomak. No oko je - nepogriješivo. - Šumovi... Postoje, i više ih je nego na starom 40D. No imaju zrnatost kao na filmu (nemaju fleke) i to je sasvim prihvatljivo. Osim toga, zrnatost daje dušu slici. - Boje (koloritet) je nešto što me ostavlja u potpunom čudu i nakon svakog fotografiranja i vađenja fotki direktno iz RAW-a zapitam se: "Je li ovo zaista Canon? Gdje su one isprane i ispeglane boje?" Da. 60D ima žive i ujednačene boje. Nema više pretjerivanja sa crvenom i nema onog legendarnog clippinga koji se dešavao prilikom fotografiranja crvenih cvjetova tulipana, ruža i slično, kada su objekti postajali žućkasto/rozi. - Balans bijele boje je još jedna stvar zbog koje se pitam da li u ruci držim Canon ili ne. Stari 40D je bio sve, samo ne precizan. 60D mjeri izrazito dobro tako da su kompenzacije u RAW-u svedene na minimum. - Mjerenje svjetla je treća stvar koja me začuđuje. Na "laganim" staklima (šrot EF-S objektivi napravljeni od kurca) ne griješi nikad. U iskušenje ga mogu dovesti vrlo zahtjevne (kontrastne) situacije i žešća EF stakla te makro objektivi zbog svoje promjenjive karakteristike svjetlosne snage. No to se dešava rijetko i nikada ne prelazi -/+ 1EV. Vlasnici Sigmi moraju imati na umu da im fotoaparat ne prepoznaje objektiv kao Sigmu već kao ekvivalent nekom EF staklu. Tako Sigmu 70mm Macro prepoznaje kao "Canon 50mm Macro + 1.4 extender". Prema tome, automatika mjerenja svjetlosti kompenzira promjene i pogreška je veća nego sa originalnim Canon staklom. Za Tamrone ne znam. Ne posjedujem niti jedan Tamron, iz razloga što je to u većini slučajeva oprema čije izrada je totalno smeće. Plastika, škripanje i špažičarenje na svakom koraku. S obzirom na konkurenciju Sigma je mnogo bolja - i trajnija. - Dinamički raspon? Po nekakvim tehničkim testovima, ispada da je senzor od 40D imao bolji dinamički raspon... No ja na oko vidim sasvim suprotno. S obzirom da vjerujem isključivo svom oku, tvrdim da 60D ima bolji dinamički raspon. Mislim, kada ih međusobno usporedim, smiješno mi je raditi usporedbe. 40D je zahtjevao namještanje boja, balansa, kontrasta, čačkanje u Photoshopu, dodavanje boje, oduzimanje boje... U mnogo slučajeva jedna od RGB boja bila bi uvijek previše izražena i u slučaju namještanja znao se pojavljivati clipping. Kod 60D fotografija postaje dosadna i prejednostavna... Najčešće nema potrebe za intervencijom. I tako samo stavljam okvire. :/ - Nedostatak trodimenzionalnosti prikaza... To je uobičajena bolest cropanog formata. Pogotovo dolazi do izražaja kada se koriste veliki otvori blende i velika blizina objekta. Kod 40D slike su djelovale plitko i ispeglano. Poanta je u gradaciji između oštrog i mutnog. 60D ima malo bolji pristup i gradacija je bolja. Mnogo lakše je raditi sa 60D nego sa 40D jer onako kako čovjek vidi svojim okom, ispadne na slici. (Za usporedbu Olympus je najlakši od svih, ali je to sasvim drugi format i optika.) S obzirom da 18 megapiksela, na APS-C formatu, predstavlja ogroman zahtjev na optiku (mnogo veći nego onaj pri 10 megapiksela) optika mora biti jako dobra, da bi se izvuklo maksimum. Svi koji misle stare kit objektive staviti na 18 megapiksela, neka slobodno zaborave. Vrlo dobra prime stakla (EF100mm Macro, EF200mm L) stavljena su na kušnju ali se vrlo dobro nose sa brojem megapiksela i daju odlične rezultate. Vrhunska stakla (Sigma 70mm Macro) pokazuju svoju pravu moć i u tim slučajevima šumovi senzora zasjenjuju više detalja nego što optika "zamuti". (Govorim od radu sa 200 ASA na više). Veliki broj megapiksela i ekstra skupa optika, koja ih može pratiti, je čisti marketing i bogaćenje proizvođača. Naime ljudi kupuju (i prisiljeni su kupiti) strojeve sa 15+ megapiksela da bi svoje fotografije objavljivali na netu ili printali na A4/A3 format... To je totalna glupost! za takvu veličinu kvalitetnih 6 megapiksela bi bilo dovoljno. Stoga se počelo sve svoditi na to tko ima "više" i "veće". I evo par fotografija da demonstriram kako sam svladao tehniku stavljanja slika na net...  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us  Uploaded with ImageShack.us Picard |
12.03.2011., subota
:-)
|
Pas u autu Policajac zaustavlja vozača i drekne: Jel' znate da ne smijete psa voziti na prednjem sjedalu! Zbunjeni vozač odgovara: Ali to je plišani pas!!! Policajac odrješito odgovara: Pasmina nije bitna! Poplava Pukla cijev u kući jednog doktora koji brže bolje telefonira poznaniku vodoinstalateru. - Sjedaj u auto i dolazi odmah! Pukla je cijev, u podrumu sve pliva. - Ne mogu sada nikako, znaš da danas slavimo. Tu su nam djeca i cijela rodbina. Nazovi nekog drugog. - Bogami, kad se tebi neko razboli u obitelji, uvijek mene zoveš, i ja bez riječi uvijek dođem. - U pravu si, odmah dolazim. Vodoinstalater stiže, i otvori vrata podruma, pa s treće stepenice baci dva aspirina u vodu i kaže: - Ako do ponedjeljka ne padne, zovi me ponovo! Banski dvori Parkirao Mujo auto ispred Banskih dvora. Prilazi mu policajac. - Gospodine ne možete ovdje parkirati! - Zašto?Ovdje blizu stanujem, imam uredno prijavljeno mjesto stanovanja, registriran auto, u čemu je problem?, pita Mujo. Policajac: '... pa ovaj, znate, ovdje prolaze i Sanader i Jadranka i Luka Bebić, ministri.... pa znate ...' - 'O, pa nema problema, imam ja i multilock i alarm!', oduševljeno će Mujo. Mujo i novčanik Nađe mujo novčanik na cesti i zove radio Sarajevo. Puste ga u eter i pita ga voditelj što želi reći... Mujo – Našao sam novčanik Voditelj – I, jeste ga otvorili? Mujo – Jesam! Voditelj – Pa, što ima u njemu? Mujo – Ima tisuću maraca, tisuću eura i osobna iskaznica. Voditelj – Pa što piše na osobnoj?! Mujo - Muharem Begović Voditelj – I???? Mujo – Pa, je l'’ može pjesma za Muharema? Ispit iz fizike Dolazi student na ispit iz fizike i profesor ga posjedne i kaže: - Evo, mladi kolega, za Vas jedno pitanje! Zamislite! Vozite se Vlakom Zagreb-Split! Vlak putuje brzinom od 90 km/h, vani puše jugo. Sjedite Vi tako u kupeu i užasno je vruće! Što ćete učiniti? Student odgovori: 'Otvorit ću prozor!' Profesor: 'Odlično, mladi kolega, jako razborito! E, sad ja Vas pitam! Kad vi otvorite prozor, koliko toplog zraka u tom trenutku iz kupea kroz prozor izađe, a koliko hladnog kroz prozor uđe?' Student misli, misli... ali ne zna. Profesor: 'Stvarno mi je žao, dragi kolega, pokušajte nagodinu!' Uđe sljedeći student koji je cijelo vrijeme prisluškivao razgovor. Profesor i njega pita: - Evo, mladi kolega, za Vas jedno pitanje! Zamislite! Vozite se Vlakom Zagreb-Split! Vlak putuje brzinom od 90 km/h, vani puše jugo. Sjedite Vi tako u kupeu i užasno je vruće! Što ćete učiniti? Student odgovori: 'Skinut ću sako.' Profesor: 'Jako dobro, mladi kolega! Međutim i dalje je nesnosno vruće! Što ćete učiniti?' Student: 'Skinut ću košulju.' Profesor: 'Odlično, mladi kolega, iako malo nepraktično s obzirom da u kupeu ima još ljudi, međutim zanemarimo to... I dalje je vruće! Što ćete učiniti?' Student: 'Skinut ću hlače!' Profesor: 'Hmmm... mladi kolega, dobro, dobro... međutim i dalje je vruće! Što ćete učiniti?' Student: 'Skinut ću gaće!' Profesor: 'Dobro, hehe... mladi kolega, možda je u kupeu neki gej...' Student: 'Ma nek me j***e, ja prozor ne otvaram!' Mujo kod vidovnjakinje Kuca Mujo na vrata vidovnjakinje i pita ova: 'tko je?' Na to će Mujo: 'E, j***m te vidovitu!!!' Bosanac, Hercegovac i Crnogorac na kolodvoru Bosanac, Hercegovac i Crnogorac došli na kolodvor malo ranije, pa skoknuli na po jednu ljutu. Međutim, malo se zarakijali, pa zakasnili na vlak. Kad su istrčali na peron vlak već krenuo. Njih trojica potrče za vlakom, i, kao u svakom vicu Crnogorac prvi odustane. Hercegovac trči još malo, pa i on stane. Ali Bosanac se zainatio, trči sve jače i jače, pruži ruku, dohvati neku štangu, stisne, đipne, prekobaci se i uleti u vlak k'o Indiana Jones. Ova dvojica zadihani i u čudu gledaju prizor, pa Crnogorac reče: - Viđe životinje, a samo je doš'o da nas isprati! Piloti vs mehaničari Poslije svakog leta piloti jednog avio-prijevoznika ostavljaju bilješke mehaničarima s opisom postojećeg problema, a prije sljedećeg leta, mehaničari ostavljaju izvještaj popravaka. Inače, to je je jedina svjetska avio-kompanija kojoj nikada nije pao avion. Zahtjev: Lijevu gumu uskoro bi trebalo zamijeniti. Izvještaj: Lijeva guma skoro zamijenjena. Zahtjev: Nešto se otkačilo u kabini. Izvještaj: Nešto smo zakačili u kabini. Zahtjev: Autopilot sam gubi visinu za 200 stopa u minuti. Izvještaj: Nismo uspjeli uočiti problem na zemlji. Zahtjev: Tragovi curenja na lijevom zaustavnom trapu. Izvještaj: Tragovi obrisani. Zahtjev: Zvuk iz DME instrumenta glasan je za ne povjerovati. Izvještaj: Zvuk iz DME podešen na jačinu zvuka u koju možete povjerovati Zahtjev: IFF instrument neoperativan. Izvještaj: IFF instrument je uvijek neoperativan kad je isključen. Zahtjev: Sumnjamo na pukotinu u staklu vjetrobrana. Izvještaj: Sumnjamo da ste u pravu. Zahtjev: Nema motora broj 3. Izvještaj: Vizualnim pregledom letjelice pronađen motor na lijevom krilu. Zahtjev: Avion smiješno reagira na komande. Izvještaj: Avion upozoren da se uozbilji. Zahtjev: Čudan zvuk iz instrument table, kao da neki patuljak udara čekićem. Izvještaj: Patuljku oduzet čekić. James T. Kirk |
28.02.2011., ponedjeljak
Jebo ja vama mater lijenu i glupu
|
Ili drugim riječima "epistemološki lom" je pojam koji je uveo francuski filozof Gaston Bachelard. On je primijetio da je povijest znanosti prepuna "epistemoloških prepreka" - uvriježenih, podsvjesnih struktura u području znanosti.... tipa, kako je bilo smatrano da je elektron čestica - dok netko nije smatrao to krivim (ili nepotpunim) pa se unatoč uvriježenom mišljenju došlo do primjećivanja ponašanja elektrona kao vala; striktna podijela na um i tijelo; Newtonova teorija gravitacije i opća teorija gravitacije, itd. Povijest znanosti, kako je Bachelard smatrao, se sastoji od uspostavljanja, formacija tih epistemoloških prepreka, te nakon toga slijedi njihov lom. Ova posljednja faza je epistemološki procijep gdje se podsvjesna prepreka znanstvenoj misli potpuno cijepa i oslobađa od nje uz prikupljanje novog znanja. To možemo usporediti s postupkom učenja neuronskih mreža ili "over-learningom" neuronskih mreža. Kod over-learninga može doći do "zatupljivanja" neuronske mreže tako da se u konačnici za jednu funkciju korištenja koristi više neurona nego li je to potrebno i uz to dolazi do problema kod korištenja naučene mreže, jer ne može prepoznati nove nepredviđene uzorke. (Svaka sličnost s ljudskim procesom učenja je namjerna.) Postupak učenja N.M. je takav da je najefikasniji kada se u procesu učenja koristi čim različitiji spektar uzoraka. Ono što je nužno za uspostavu epistemoloških prepreka (koje će kasnije biti slomljene) je znači polazak od, uvijetno rečeno, potpune suprotnosti početne teze. E pa ja (ne samo ja, ima još velikih ljudi osim mene) bih otišao još dalje od znanosti i rekao bih da je nužno koristiti "epistemološki lom" u svakodnevnom životu, pošto se radi o psihičkom konstruktu. Primijetio sam da u svakodnevnoj konverzaciji određeni ljudi zauzimaju stav suprotan sugovornikovu stavu, bez obzira na njihovo originalno mišljenje. Na taj način dolazi do određene provokacije koja pomaže onome da elaborira svoje mišljenje i eventualno shvati sam, ili čak oboje shvate grešku u svom razmišljanju. Naravno da ta provokacija mora biti ispravno upućena i s poštovanjem tako da pogodi pravo mjesto, da ne izazove neželjeni bijeg toka misli u krivom smjeru. Današnjem društvu je potrebno da se tako neki običaj uvriježi u svakodnevno ponašanje, da se ljudi ne uspavaju i ne omlitave i strule. Karikirano - umjesto onog "dobar dan" ljudi bi si trebali jebat mater. Uz dužno poštovanje dragi moji, niste sposobni napisati nijedan pošteni komentar nego samo reagirate na provokacije ili samo tapšate po ramenu. :P Picard je u našoj posadi predstavlja izvor provokacija i traženja epistemoloških lomova, pa predlažem glasovanje za ukidanje ovog tiranskog zakona prema izopćenom drugu, da bude prihvaćen kao ravnopravan sa svima. Bez obzira na posljedice, ne želim biti dio posade u kojoj ne vlada težnja ka komunizmu. :) =V= Spock =V= |
27.02.2011., nedjelja
Psihografija
|
Šalim se malo, ne mislim ovdje na onu psihografiju kada medij u transu ispisuje riječi duhova s drugog svijeta. Psihografijom sam ovdje nazvao nastojanje opisivanja ljudske psihe i kvalitete pogleda na svijet te iste psihe. To će biti utoliko luđe što ću psihu opisati kroz viđenja religija. J Religiju navodim jer ona predstavlja radikalan primjer „ukulturene filozofije“, koja zapravo nije filozofija. Možda vam je sve to poznato, ali ja imam potrebu da artikuliram. Kroz povijest, ljudi su nastojali opisati najprije svijet oko sebe, pa su u određenom trenutku shvatili (barem rijetke individue) da samo opisivanje svijeta ne vodi nikamo ako najprije ne opišu sebe i svoje shvaćanje svijeta. Svako krivo shvaćanje funkcioniranja vlastite percepcije utječe na percepciju svijeta. (Kvaliteta instrumenta utječe na rezultat mjerenja. Naravno.) Bez obzira na shvaćanje razlike između percepcije svijeta i svijeta samog (realnost i model realnosti u glavi), ljudi su svijetu pripisivali ljudske karakteristike. Znači – aspektima prirode pridavali strogost, ljutnju, nježnost, inteligenciju, ljubav... i nazvali ih bogovima. Takav pogled na svijet uglavnom se „utaborio“ u religije, kao nešto neobjašnjivo, u stalnom sukobu samo sa sobom. Takvo viđenje svijeta direktno je utjecalo i na ljudsku akciju „na zemlji“. Ljudi su se priklanjali određenim božanstvima i na taj način radili određene akcije da bi udovoljili svojim bogovima. I to rade i danas, ali nisu svjesni da su to „bogovi“ (što još i gore) pa miješaju realnost i percepciju. Zanimljiv je primjer Stare Grčke gdje su se održavale svetkovine u čast dva dijametralno suprotna božanstva. Na taj način stvoreno je određeno društveno pomirenje nepomirljivih aspekata čovjeka i mogućnost daljnjeg napredovanja inteleknutalne misli. (Kolega s posla svira harmoniku pa na feštama na svaku domoljubnu okine i jednu partizansku, tako da udovolji svim „bogovima“.) Monoteizam, nastao još u Starom Egiptu (a možda i ranije) predstavlja nastojanje pomirbe svih perspektiva, viđenja svijeta (vjerojatno radi stvaranja društvenog mira). O njemu ću malo kasnije. Ako iskočimo iz zapadnjačkog linearnog tijeka povijesti i skočimo u Indiju do hinduizma, vidjet ćemo sve te aspekte kako funkcioniraju paralelno više ili manje u skladu. A sada, ako se vratimo na znanstvenu misao i njena „moderna“ saznanja iz neurologije možemo vidjeti slijedeće. Ljudski mozak se ugrubo sastoji od leđne moždine i malog mozga (reptilski mozak), limbičkog sustava (mozak sisavaca) i velikog mozga (svjesnog). Reptilski mozak je instinktivni, najuže i najbrže vezan za fizički svijet. Ovdje se nalaze najniži mehanizmi preživljavanja, hranjenja, razmnožavanja... Rekli bi – instinkti. Limbički mozak je mozak emocija, sporog učenja, akumuliranja pozitivnih i negativnih iskustava. On je svojevrsni integrator iskustva – recimo kao radikalni primjer da se ovdje nakupine trauma akumuliraju kao PTSP pa ih je potrebno „prazniti“ konstantnim pokazivanjem sigurnosti kroz povjerenje. (Emocije je moguće inhibirati/ignorirati, ali to ne znači da ne postoje akumulirane.) Veliki mozak je najsporiji i najsloženiji. Njegova veza prema realnom svijetu ide preko limbičkog emotivnog, pa malog mozga. Tu se nalaze sve „više“ funkcije po kojima se čovjek (primati) razlikuje od ostalih životinja. On se dijeli na lijevu i desnu polutku. Lijeva je logička, analitička, a desna je kreativna i holistička. Te dvije polovice bi trebale vršiti paralelnu obradu podataka. Evolucijski najnoviji dio (velikog) mozga, je prefrontalni korteks. Centar za vremensko planiranje, i kažu „duhovna iskustva“. Što je vrlo zanimljiva veza, jer je duhovnost (ako se mene pita) „konačno planiranje“, planiranje budućnosti ljudske vrste, „mira u svijetu“, opstanka sviju... Zanimljivo je to da ćemo, ako pogledamo određene duhovne tradicije i ono što obično u religijama/mitologijama zovemo „drvo života“, vidjeti nevjerojatna poklapanja sa strukturom mozga. U Kabali stablo se sastoji os sephirota – od Malkutha (Kraljevstva, stvarnosti), preko Yesoda (baze, tijela), Tipharetha (ljepote, srca) do Kethera (krune, duhovnosti). Postoji i lijeva strana „stroga, snažna, očinska“ i desna strana „blaga, majčinska“. Drvo života se još i dijeli na 4 svijeta, ugrubo: akcija, formacija (intelekt), stvaranje (kreativnost), emanacija (duhovnost). Od tuda i kršćanski pandan - presveto trojstvo. U indijskim čakrama vidimo istu stvar, samo što umjesto razgranatog stabla imamo 7 uspravnih čakri koje mogu biti u balansu ili van balansa. Ne postojanje „razgranatosti“ predstavlja indijsko viđenje ispravnosti, tj. da bi svijet trebao biti u balansu. Nordijski Yggdrasil se sastoji od devet svjetova, ne nužno ovim redoslijedom: Hel (znači cjelina ili rupa), Asgard (svijet bogova), Nifelheim (svijet magle), Jotunheim (svijeta divova – fizički svijet), Muspellheim (svijet vatre), Vanaheim (svijet „bogova stvaranja, kreativnosti, plodnosti“), Svartalfheim (svijet crnih vilenjaka), Alfheim (svijet vilenjaka) i Midgard (svijeta prosječnog ljudskog iskustva). Eto pa ih sami poredajte za zadaću. Od nastanka monoteizma ta pra-psihoanaliza nažalost(?) gubi na važnosti. Nazovite me romantikom. Jedan od razloga nestajanja je logički sukob (na zapadu) monoteizma i politeizma. Iako se ti aspekti zadržavaju u vidu svetaca, božanskih osoba itd. U hinduizmu npr. postoji jedini Bog (Brahman) i ostala božanstva paralelno. Ti koncepti se jesu na ovaj ili onaj način prenijeli u monoteizme, ali su kroz stoljeća religijske manipulacije uglavnom ishlapili iz „centra zbivanja“. Islam striktno zagovara monoteistički pogled na svijet, jedinstvo svega u svijetu. Ta ideja „jedinstva svega u svijetu“ je korisna za funkcioniranje ljudi u harmoniji. Iz primata jedinstva na duhovnoj razini sekundarno slijedi uloga individue i ostalih mehanizama individue kao potlačenih univerzumu. Slažem se s takvom slikom „individue potlačene božanstvu“ iz slijedećeg razloga. Po mom mišljenju „smisao života“ je ostvariti potencijal. Nemoguće je ostvariti potencijal prefrontalnog korteksa, ako nema vezu sa fizičkim svijetom. Njegova veza sa fizičkim svijetom su ostali dijelovi mozga (evolucijski unatrag – intelekt, emocije, fizički). A da bi veza sa realnošću bila maksimalna, potrebno je ostvariti i potpuni potencijal ostalih dijelova mozga. Stoga smatram opravdanim želju monoteizma (ekstremno - islama) za korištenjem prefrontalnog korteksa. Naravno da, ukoliko se samo on koristi (a ne i ostali „darovi Božji“) može doći do manipulacije dotičnog pojedinca i potpune isključenosti iz realnosti. Kako organizirana religija uz svoju filozofsku dimenziju nužno nosi i kulturu, a i slabosti ljudi – nastao je rascjep Mi i Oni (ja i Drugi), tj. muslimani neće stati s ekspanzijom dok cijeli svijet nije islamski. (Zaboravljajući da „musliman“ znači onaj koji se predaje/podređuje Bogu.) Zbog tog razloga se ne slažem sa slikom „individue potlačene božanstvu“. Dakle, kao dvojako shvaćanje religije možemo uzeti za primjer i ateizam, koji se u većini slučajeva ne shvaća kao bez-boštvo, kao realnost, ili „bez-cjelokupno-idejni“ način gledanja na realnosti; nego kao religija ili ideologija, ideju (božanstvo) kojega je potrebno slijediti, jer je to tako neki autoritet rekao. A mi lijeni razmišljati, preskačemo stepenice do osnovnih filozofskih zaključaka bez internog iskustva. Još samo jednom za zaključim vezom između viđenja svijeta i stvarnog svijeta. „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše od Boga i Riječ bijaše Bog.“ Kada stvorimo riječ/pojam nastojimo obuzdati realnost, opisujemo realnost na način da ju povezujemo s prijašnjim znanjima i iskustvima. Na taj način možemo povećati svoj svijet tj. približiti se realnosti, ili se zarobiti u izraz i živjeti izraz umjesto korištenja izraza kao alata. Kao što znanstvenici svijet opisuju formulama, pa vide da ta formula ne štima u svim slučajevima, pa zaključe da postoji općenitija formula kojoj je ova prva tek jedan od iznimnih slučajeva, tako mi moramo širiti svoje znanje svjesni da je to znanje samo nastojanje opisivanja realnosti (a ne da se svijet sastoji od atoma). S realnošću njom ne možemo stupiti u kontakt ako nismo potpuno u balansu, pomireni sami sa sobom i sa svijetom. To pomirenje je naravno dinamično i uključuje našu konstantnu interakciju i djelovanje. =V= Spock =V= |
21.02.2011., ponedjeljak
Apel za istraživanjem i učenjem društvenih znanosti
|
Ljude ako dijelim, dijelim samo na dvije vrste - oni koje žele biti svjesni što se dešava oko njih i na one koji ne žele odgovornost svjesnosti. Ako je znanje presjek supova vjerovanja i istine, ovi prvi će željeti prikupiti iskustvo istine i vjerovati u njega. Ljudi, bilo da djeluju iz ishodišta znanja ili vjerovanja, kako tako nadograđuju znanje željom za iskustvom istine, šire ga i sve više djeluju iz polazišta istine. (Ne slažem se potpuno s ovakvim korištenjem riječi "vjerovanje", ali za većinu ljudi koji djeluju iz aspekata lijeve moždane hemisfere, a rekao bi da to vrijedi za većinu ovdje, ove izjave su sasvim okej.) Kako sam u posljednje vrijeme osjetio da je posada osvijestila barem djelomično ili barem osjetila osjećaj odgovornosti prema društvu imam potrebu pozvati na učenje. Akademiju smo završili, ali sada je vrijeme za život. A kako život obično isključuje asketizam, svatko od nas je utjecan od strane "sustava". Mislim da je vrijeme da ne dozvolimo propadanje nego da počnemo graditi, a gdje početi, nego od sebe. Dakle, problem svi znamo... Sustav pojedincima utilitaristički ugrađuje usko specijalizirano znanje. Bilo da se radi o prirodnim ili društvenim znanostima smanjuje se širina pogleda na svijet i probleme u svijetu. Čak i umjetnost postaje sve više primijenjena, iskoristiva kapitalu/moći. Kao primjer, u idealnom slučaju Bolonjski proces nastoji povezati kompanije i fakultete "s faksa na posao", sa tendencijom smanjivanja "neučinkovito utrošenog vremena" na svladavanje općeg znanja kojim se hrvatsko društvo netom jako ponosilo. Ljudi koje je sistem već ugrabio, pa tako i mene, svedeni su na alat, zaboravljajući nužno opće znanje postaju zombiji, kojima je jedino što ih drži na životu - njihovo prokletstvo što im ne dopušta uklapanje u sustav – a to je njihova emocija, frustriranost koja daje naslutiti da nešto debelo nije uredu. (Ako već nisu potpuno iscrpljeni od strane sustava.) Sve je manje vremena za samopoboljšavanje, sve se više radi, a paradox je što paralelno s time pada učinkovitost i korisnost - na poslu smo, a zapravo ne radimo nikakav koristan posao, za sebe, kompaniju ni društvo, nego koristimo samo centrima moći. Ljudi su nemotivirani, a kriza proizašla iz teoretske greške takvog neodrživog sustava je stvorila nedostatak posla, ali i dalje moramo služiti da bi dokazali svoju odgovornost prema društvu (a zapravo kapitalu koje se predstavlja kao društvo). Složit ćete se da je ovakav način funkcioniranja neodrživ na duže staze, a svi samo čekamo propast. Tako čekajući život nam stagnira, držimo se za male slamčice aspekata naših života koje još držimo pod kontrolom. Tih slamčica je sve manje i manje. Tako stvoreni različiti načini razmišljanja od strane sustava, stvaraju podijeljenost u društvu, a poveznica je sve manje i manje. Da bi se na neki način oduprijeli centrima moći, potrebno je pridobiti neku vrstu moći. A to je moguće, potreban je samo klik u glavama za stvaranjem alternativnog načina razmišljanja. Da bi pridobili moć potrebno je ujedinjavanje u masu, a ljudska snaga, protest i znanje, su uvijek jači od kapitala, jer je se on oslanja na ljude i njihovu vjeru u kapital. Ono što nas može povezati je znanje o samima sebi i traženje sličnosti, a ne različitosti. Neki tako zadovoljavaju potrebu jedinstva religijom, ali to nije dovoljno. Potrebno je zajedništvo koje će svi moći prihvatiti, koje će se graditi iz osnova temeljnih ljudskih vrijednosti, ako uopće znamo koje su to. Tu emociju, gunđanje koje zapravo i ne znamo na koga usmjeriti (proizlazi iz vjerovanja za u nemogućnost ostvarenja vlastitog potencijala, ako nam već egzistencija nije ugrožena) često usmjeravamo na moć (vlast koju smo „sami odabrali“). No, to nema smisla, jer po defaultu moć je jača od nače neartikulirane emocije. Ostvarenje vlastitog potencijala je moguće u svakom slučaju, samo se trebamo posložiti najprije na osobnoj razini, a tek onda društvenoj. Taj problem možemo riješiti samo svjesnošću, razlikovanje istine od neistine, bitnoga od nebitnoga i artikulacijom naših saznanja. Sustav je teško bolestan i ima svoje slabe točke, ali je moćan, a znanje je bitno upravo da otkrijemo te slabe točke. Sami protesti nam neće pomoći, rušenje vlada nam neće pomoći, potrebno je stvaranje novog načina razmišljanja koje će zaobići mehanizam „neoliberalne reinkarnacije“. To nije moguće bez širokog znanja. Što vrijeme dalje teče to smo više nesposobni za poduzimanjem ičega, sustav će nas potpuno iscrpiti pa nam je vrijeme da krenemo odmah. Filozofija, epistemiologija, psihoanaliza, sociologija... To su znanja koje trebaju povezivati, ne samo usko specijalizirane stručnjake nego i sve ljude. Filozofija nije samo „ljubav prema znanju/mudrosti“, ona mora biti nužnost. Moramo upogoniti sve aspekte razmišljanja fizičke, emotivne, intelektualne i duhovne. To je početak, bez korištenja CIJELOG mozga smo izgubljeni kao ljudski rod. Sustav moći (vlast, mediji...) funkcionira tako da nas rabi za rješavanje (njegovih) problema, a na nama je da definiramo da li su ti problemi zaista problemi, a tek kasnije je na struci da riješi problem. Ako imamo barem mali osjećaj odgovornosti za sebe, obitelj, društvo, ako imamo odgovornost prema onome što su različiti hominidi milijunima godina gradili kroz evoluciju da bi mi nosili u glavi, to je ideja koju trebamo proširiti u društvo, društvo koje je svedeno na puko preživljavanje. =V= Spock =V= |
17.01.2011., ponedjeljak
Svečano i službeno objavljujemo ...
|
... svima onima koji su propustili ili zaboravili, da se James Tiberius Kirk, kapetan zvjezdane flote te naš kolega i suborac, oženio na strogo povjerljivoj lokaciji u subotu dana 15. siječnja anno domini 2011. nekoliko minuta iza 15:00 sati za admiralicu Nehajevu, pred svjedocima zapovjednikom Datom i poručnicom Ezri. Nakon službene ceremonije imali smo foto-session (fotografije će vjerujem biti brzo dostupne), a zatim je uslijedilo gošćenje dostojno časnika zvjezdane flote.  Veseli i zdravi bili!  Data ...... |
16.11.2010., utorak
RAZMIŠLJANJA 1
|
U zadnje vijeme sam prilicno nezaposlen posto sam manje vise sve zavrsio. To znaci da moji neuroni vise nemaju jaki fokus i mogu se prepustiti nasumicnom generiranju impulsa. Kroz glavu mi je prolazilo svasta, svakojake teme. 1. Koji bi drzavni sistem bio najblizi idealnom, uzimajuci u obzir kako ljudi jesu daleko od savrsenog. 2. Zasto se ljudi ponasaju iracionalno i idu ka samounistenju. 3. Kako bi se pojednostavljeno moglo prikazati ljudski mozak, lijeva-racio i desna-emocije. Sto bi bilo da nije emocija, da smo npr. Vulkanci. 4. Na kraju sam zavrsio na matematickom modelu neurona i pokusavam nesto vise nauciti o toj temi. Mozda konacno zavrsitim program koji sam poceo na tu temu prije 3. god. 5. Gledam Big Bang Theory 1-4 sezona i mislim si koji je od nas Sheldon :) Na kraju mislim da niti jedan od nas nije posto bi nakon kratkog vremena bio prognan. 1. Tema Mi smo generacija koja je uspjela iskusiti dva sistema. Prvi manje vise kroz pricu nasih starijih. Kroz godinu dana imao sam prilike cuti nekoliko misljenja starijih kolega. Jedni brane kapitalizam dok drugi zagovaraju jaci utjecaj drzave i jacu socijalnu politiku. Dragi nam kapitalizam ------------------------------------------ To je sistem u kojem je svako odgovoran za svoju srecu. Svako uplitanje drzave je nepozeljno i uvodi smetnje u slobodno trziste. Jaci opstaju i prosperiraju, dok slabiji nestaju i propadaju u svakom aspektu. Od firmi koje se pojavljuju i nestaju na trzistu, do pojedinca koji zivi u vili ili umire u bolnici ž kategorije posto nije imao socijalno. To je kako stvari stoje u kapitalizmu. Neitegrirani, neuspjesni pojedinac ovisi o volji imucnijih, o njihovom milodaru i dobrotvornim zabavama. Nema socijalne drzave koja bi se pobrinula i dala mu nesto humanija socijalna prava. Kakvo je danasnje stanje svijesti ljudi, mislim da ova opcija vodi nauspjesne u sigurnu propast. Mislim da je potreban oblik prisilnog milodara. Socijalna država ------------------------------------- Kako je to lijepo, raj za neradnike. Sad se Picardu dize kosa na glavi. Uzimaju nam pola place kako bi je korumpirani politicari mogli spickati. Dobro, necemo mijesati krumpire i jabuke. Uplitanje drzave je problematicno posto njena odluka nije posljedica inteligencije koja je rezultat razvoja i propadanja kroz duzu povijest, kao sto je to slucaj u kapitalizmu sa npr. firmama. Ovdje pojedinci imaju veca prava i povlastice. Oni bez posla nisu gladni i stimulirani da brzo nadju drugi posao, vec primaju naknadu. Katkad je to opravdano, a katkad je kontraproduktivno i obezvrijedjuje rad ljudi koji su ga svojim trudom stekli. Vrijedi napomenuti da je svaki od ova dva sistema dobar, ukoliko ljudi posjeduju visoku razinu svijesti i postupaju u sklada s njom. U kapitalizmu bi se bogati pojedinci osjecali obaveznima da pomognu neuspjesnima. U socijalnoj drzavi bi pojedinci na pomoci osjecali obavezu da cim prije stanu na noge i prestanu biti na teret zajednici. Moje razmisljanje je vise usmjereno na svijet u kome zivimo. Koja kombinacija sistema bi bila "najbolja", najhumanija za situaciju u kojoj sada zivimo? Sto bi bilo najstimultivnije da se svijest ljudi ekspandira i da pokrene ljude da se krenu ponasati u skladu sa svojim svijesti. Da se obrne trend propadanja i pribizavanja ponasanju zivotinjskog opstanka i prezivljavanja. 2. i 3. TEMA ------------ Cemu to iracionalno ponasanje. Ljudi jesu dijelom zivotinje, stoga im je vazno pitanje produljenje vrste. Ogromni novci se trose na izume novih sredstva unistenja, a zanemaruje razvoj tehmologije koja bi koristila covjeku i njegovom okolisu. Ako cemo zdravorazumski zakljucivati tada je ocigledno da njegov opstanak kao vrste nije u prvom planu. U prvome planu je zgrtanje dobara, neutaziva glad za materijalnim. Gdje u prirodi postoji primjer za takvo sto? Jesmo li mi civilizacija koja je stara i vrijeme je za odlazak. Stara senilna nonica koja je polupala loncice u glavi i otkazuju joj funkcije jedna za drugom. Cini mi se da ne. Cini mi se da je jedino problem u nasem tehmoloskom napredku. Covjek sada ima moc da djeluje previse globalno. Zasto razina nase svijesti nije proporcionalno rasla sa tehnoloskim napredkom. Da li je iza svega toga znatizelja, zelja za novim spoznajama. Da postoji gumb na ekvatoru i na njemu kroz cijelu povijest pise neizbrisivim slovima "ZEMLJA-SAMOUNISTENJE", u konacnici bi je covjek pretisao samo da vidi da li ce se dogoditi. Da li je covjecanstvo bice koje zivi sve dok ne spozna nacin kako da se unisti? Naravno to nije njegova svijesna zelja, ali jest u konacni rezultat. Jos jedan problem koji se namece jest lakoca i tezina usvajanja razlicitih znanja. Znanje o tehnologiji kroz povijest ide samo uzlazno i lako je prenosivo. Filozofska, eticka, socijalna znanja se gube polako. Sto znamo o starim civilizacijama? Uglavnom o njihovim tehnoloskim dostignucima posto je to nesto materijalno, jedino ostalo zapisano. Sto znamo o njihovim odnosima unutar drustva, o drustvenom poredku, etickim pitanjima. Kad se prica o drevnom Egiptu, prica se o piramidama, o misteriju kako su sagradjene (opet tehnologija). Da li se zna kako su zaista ti ljudi zivjeli, po kojim etickim nacelima... da li su zaista robovi gradili piramide ili je to mozda bilo na kraju kad je Egipat kao civilizacija poceo propadati. Poanta je da se samo tehnologija jednim dijelom prenosi, a sve ostalo odlazi u nepovrat. Sve ostalo sto posjedujemo, osim tehnologije, jest posljedica zadnjih 2000-3000 god. Vatru i kotac nije bilo potrebno iznova i iznova otkrivati kroz povijest. Ovdje cu stati za sada. Pozdrav 7/9 |
11.10.2010., ponedjeljak
Vrlo zanimljiva geostrateška analiza o rastu kineske moći...
|
Radi se o zaključcima analize koju je dao jedan američki profesor prilikom gostovanja u Australiji. Mogao sam dati i link, ali ovako je ipak puno zanimljivije The Gathering Storm: China's Challenge to US Power in Asia Transcript of the fourth annual Michael Hintze Lecture in International Security Delivered by Professor John Mearsheimer It is a pleasure and an honor to be here at the University of Sydney to give the annual Michael Hintze Lecture in International Security. I would like to thank Alan Dupont for inviting me, and all of you for coming out this evening to hear me talk. The United States has been the most powerful state on the planet for many decades, and has deployed robust military forces in the Asia-Pacific region since the early years of World War II. America's presence in your neighborhood has had significant consequences for Australia and for the wider region. This is how the Australian government sees it, at least according to the 2009 Defence White Paper: "Australia has been a very secure country for many decades, in large measure because the wider Asia-Pacific region has enjoyed an unprecedented era of peace and stability underwritten by US strategic primacy." The United States, in other words, has acted as a pacifier in this part of the world. However, according to the very next sentence in the White Paper, "That order is being transformed as economic changes start to bring about changes in the distribution of strategic power." The argument here, of course, is that the rise of China is having a significant effect on the global balance of power. In particular, the power gap between China and the United States is shrinking and in all likelihood "US strategic primacy" in this region will be no more. This is not to say that the United States will disappear; in fact, its presence here is likely to grow in response to China's rise. But the United States will no longer be the preponderant power in your neighborhood, as it has been since 1945. The most important question that flows from this discussion is whether China can rise peacefully. It is clear from the Defence White Paper—which is tasked with assessing Australia's strategic situation out to the year 2030—that policymakers here are worried about the changing balance of power in the Asia-Pacific region. Consider these comments from that document: "As other powers rise, and the primacy of the United States is increasingly tested, power relations will inevitably change. When this happens there will be the possibility of miscalculation. There is a small but still concerning possibility of growing confrontation between some of these powers." At another point in the White Paper, we read that, "Risks resulting from escalating strategic competition could emerge quite unpredictably, and is a factor to be considered in our defence planning." In short, the Australian government seems to sense that the shifting balance of power between China and the United States may not be good for peace in the neighborhood. I would like to argue tonight that Australians should be worried about China's rise, because it is likely to lead to an intense security competition between China and the United States, with considerable potential for war. Moreover, most of China's neighbors, to include India, Japan, Singapore, South Korea, Russia, Vietnam, and yes Australia, will join with the United States to contain China's power. To put it bluntly: China cannot rise peacefully. It is important to emphasize, however, that I am not arguing that Chinese behavior alone will drive the security competition that lies ahead. The United States is also likely to behave in aggressive ways, thus further increasing the prospects for trouble here in the Asia-Pacific region. Naturally, not everyone will agree with my assessment of the situation. Many believe that China can rise peacefully, that it is not inevitable that the United States and a powerful China will have confrontational relations. Of course, they assume that China will have peaceful intentions and that welcome fact of life can help facilitate stability in this region, even though the underlying balance of power is expected to change dramatically. I would like to examine three key arguments that are often employed to support this optimistic prognosis. First, some claim that China can allay any fears about its rise by making it clear to its neighbors and the United States that it has peaceful intentions, that it will not use force to change the balance of power. This perspective can be found in the Defence White Paper, which states: "The pace, scope and structure of China's military modernization have the potential to give its neighbors cause for concern if not carefully explained, and if China does not reach out to others to build confidence regarding its military plans." In essence, the belief here is that Beijing has the ability to signal its present and future intentions to Australia and other countries in compelling ways. Unfortunately, states can never be certain about each other's intentions. They cannot know with a high degree of certainty whether they are dealing with a revisionist state or a status quo power. For example, there is still no consensus among experts as to whether the Soviet Union was bent on dominating Eurasia during the Cold War. Nor is there a consensus on whether Imperial Germany was a highly aggressive state that was principally responsible for causing World War I. The root of the problem is that unlike military capabilities, which we can see and count, intentions cannot be empirically verified. Intentions are in the minds of decision-makers and they are especially difficult to discern. You might say that Chinese leaders can use words to explain their intentions. But talk is cheap and leaders have been known to lie to foreign audiences. Thus, it is hard to know the intentions of China's present leaders, which is not to say that they are necessarily revisionist. But even if one could determine China's intentions today, there is no way to know what they will be in the future. After all, it is impossible to identify who will be running the foreign policy of any country five or ten years from now, much less whether they will have aggressive intentions. It cannot be emphasized enough that we face radical uncertainty when it comes to determining the future intentions of any country, China included. A second line of argument is that a benign China can avoid confrontation by building defensive rather than offensive military forces. In other words, Beijing can signal that it is a status quo power by denying itself the capability to use force to alter the balance of power. After all, a country that has hardly any offensive capability cannot be a revisionist state, because it does not have the means to act aggressively. Not surprisingly, Chinese leaders often claim that their military is designed solely for defensive purposes. For example, the New York Times recently reported in an important article on the Chinese navy that its leaders maintain that it is "purely a self-defense force." One problem with this approach is that it is difficult to distinguish between offensive and defensive military capabilities. Negotiators at the 1932 Disarmament Conference tried to make these distinctions and found themselves tied in knots trying to determine whether particular weapons like tanks and aircraft carriers are offensive or defensive in nature. The basic problem is that the capabilities that states develop simply to defend themselves often have significant offensive potential. Consider what China is doing today. It is building military forces that have significant power projection capability, and as the Defence White Paper tells us, China's "military modernization will be increasingly characterized by the development of power projection capabilities." For example, the Chinese are building naval forces that can project power out to the so-called "Second Island Chain" in the Western Pacific. And they also say that they are planning to build a "blue water navy" that can operate in the Arabian Sea and the Indian Ocean. For understandable reasons, they want to be able to protect their sea-lanes and not have to depend on the American navy to handle that mission. Although they do not have that capability yet, as Robert Kaplan points out in a recent article in Foreign Affairs, "China's naval leaders are displaying the aggressive philosophy of the turn-of-the-twentieth-century US naval strategist Alfred Thayer Mahan, who argued for sea control and the decisive battle." Of course, most Chinese leaders think that their navy is defensively oriented, even though it has considerable offensive capability and will have much more in the future. Indeed, they refer to their naval strategy as "Far Sea Defense." As Kaplan's comments indicate, it seems almost certain that as the Chinese navy grows in size and capability, none of China's neighbors, including Australia, will consider it to be defensively oriented. They will instead view it as a formidable offensive force. Thus, anyone looking to determine China's future intentions by observing its military is likely to conclude that Beijing is bent on aggression. Finally, some maintain that China's recent behavior toward its neighbors, which has not been aggressive in any meaningful way, is a reliable indicator of how China will act in the decades ahead. The central problem with this argument is that past behavior is usually not a reliable indicator of future behavior, because leaders come and go and some are more hawkish than others. Plus circumstances at home and abroad can change in ways that make the use of military force more or less attractive. The Chinese case is illustrative in this regard. Beijing does not possess a formidable military today and it is certainly in no position to pick a fight with the United States. This is not to say that China is a paper tiger, but it does not have the capability to cause much trouble in this region. However, that situation is expected to change markedly over time, in which case China will have significant offensive capability. Then, we will see how committed it is to the status quo. But right now we cannot tell much about China's future behavior, because it has such limited capability to act aggressively. What all of this tells us is that there is no good way to divine what China's intentions will be down the road or to predict its future behavior based on its recent foreign policies. It does seem clear, however, that China will eventually have a military with significant offensive potential. Up to now, I have been concerned with how an American or an Australian might assess China's future behavior. But to fully understand how China's rise will affect stability in the Asia-Pacific region, we must also consider what Chinese leaders can divine about future American behavior, by looking at its intentions, capabilities, and present behavior. There is obviously no way China's leaders can know who will be in charge of American foreign policy in the years ahead, much less what their intentions toward China will be. But they do know that all of America's post-Cold War presidents, including Barack Obama, have stated that they are committed to maintaining American primacy. And that means Washington is likely to go to considerable lengths to prevent China from becoming too powerful. Regarding capabilities, the United States spends more money on defense than all the other countries in the world combined. Moreover, because the American military is designed to fight all around the globe, it has abundant power projection assets. Much of that capability is either located in the Asia-Pacific region or can be moved there quickly should the need arise. China cannot help but see that the United States has formidable military forces in its neighborhood that are designed in good part for offensive purposes. Surely, when Washington moves aircraft carriers into the Taiwan Straits—as it did in 1996—or when it redeploys submarines to the Western Pacific, China sees these naval assets as offensive, not defensive in nature. This is not to deny that most Americans, like most Chinese, think that their military is a defensive instrument; but that is not the way it looks when you are at the other end of the rifle barrel. Thus, anyone in China seeking to gauge American intentions by assessing its military capabilities is likely to think it is a revisionist state, not a status quo power. Lastly, there is the matter of America's recent behavior and what that might tell us about future US actions. As I said earlier, past actions are usually not a reliable indicator of future behavior, because circumstances change and new leaders sometimes think differently about foreign policy than their predecessors. But if Chinese leaders try to gauge how the United States is likely to act down the road by looking at its recent foreign policy, they will almost certainly conclude that it is a war-like and dangerous country. After all, America has been at war for 14 of the 21 years since the Cold War ended. That is 2 out of every 3 years. And remember that the Obama administration is apparently contemplating a new war against Iran. One might argue that this is all true, but the United States has not threatened to attack China. The problem with this argument is that American leaders from both the Democratic and Republican parties have made it clear that they believe the United States, to quote Madeleine Albright, is the "indispensable nation" and therefore it has both the right and the responsibility to police the entire globe. Furthermore, most Chinese are well aware of how the United States took advantage of a weak China by pushing forward the infamous "Open Door" policy in the early 20th century. Chinese officials also know that the United States and China fought a bloody war in Korea between 1950 and 1953. It is not surprising that the Economist recently reported that, "A retired Chinese admiral likened the American navy to a man with a criminal record 'wandering just outside the gate of a family home'." It seems that this is a case where we should be thankful that countries usually don't pay much attention to a potential rival's past behavior when trying to determine its future intentions. What all of this tells us is that the future security environment in the Asia-Pacific region will revolve around China and the United States, and each of those great powers will have a military with significant offensive capability and unknowable intentions. There is one other factor that matters greatly for future Sino-American relations. There is no centralized authority that states can turn to for help if a dangerous aggressor threatens them. There is no night watchman in the international system, which means that states have to rely mainly on themselves to ensure their survival. Thus, the core question that any leader has to ask him or herself is this: what is the best way to maximize my country's security in a world where another state might have significant offensive military capability as well as offensive intentions, and where there is no higher body I can turn to for help if that other state threatens my country? This question—more than any other—will motivate American as well as Chinese leaders in the years ahead, as it has in the past. I believe there is a straightforward answer to this question and that all great powers know it and act accordingly. The best way for any state to ensure its survival is to be much more powerful than all the other states in the system, because the weaker states are unlikely to attack it for fear they will be soundly defeated. No country in the Western Hemisphere, for example, would dare strike the United States because it is so powerful relative to all its neighbors. To be more specific, the ideal situation for any great power is to be the hegemon in the system, because then its survival would almost be guaranteed. A hegemon is a country that is so powerful that it dominates all the other states. In other words, no other state has the military wherewithal to put up a serious fight against it. In essence, a hegemon is the only great power in the system. When people talk about hegemony these days, they are usually referring to the United States, which they describe as a global hegemon. I do not like this terminology, however, because it is virtually impossible for any state—including the United States—to achieve global hegemony. The main obstacle to world domination is the difficulty of projecting power over huge distances, especially across enormous bodies of water like the Atlantic and Pacific Oceans. The best outcome that a great power can hope for is to achieve regional hegemony, and possibly control another region that is close by and easily accessible over land. The United States, which dominates the Western Hemisphere, is the only regional hegemon in modern history. Five other great powers have tried to dominate their region—Napoleonic France, Imperial Germany, Imperial Japan, Nazi Germany, and the Soviet Union—but none succeeded. The United States, it should be emphasized, did not become a hegemon in the Western Hemisphere by accident. When it gained its independence in 1783, it was a weak country comprised of 13 states running up and down the Atlantic seaboard. Over the course of the next 115 years, American policymakers worked unrelentingly in pursuit of regional hegemony. They expanded America's boundaries from the Atlantic to the Pacific Oceans as part of a policy commonly referred to as "Manifest Destiny." Indeed, the United States was an expansionist power of the first order. Henry Cabot Lodge put the point well when he noted that the United States had a "record of conquest, colonization, and territorial expansion unequalled by any people in the nineteenth century." Or I might add the twentieth century. But America's leaders in the nineteenth century were not just concerned with turning the United States into a powerful territorial state. They were also determined to push the European great powers out of the Western Hemisphere, and make it clear to them that they were not welcome back. This policy, which is still in effect today, is known as the "Monroe Doctrine." By 1898, the last European empire in the Americas had collapsed and the United States had become a regional hegemon. States that achieve regional hegemony have a further aim: they seek to prevent great powers in other geographical regions from duplicating their feat. A regional hegemon, in other words, does not want peer competitors. The United States, for example, played a key role in preventing Imperial Japan, Imperial Germany, Nazi Germany, and the Soviet Union from gaining regional supremacy. Regional hegemons attempt to check aspiring hegemons in other regions, because they fear that a rival great power that dominates its own region will be an especially powerful foe that is essentially free to roam around the globe and cause trouble in their backyard. Regional hegemons prefer that there be at least two great powers located together in other regions, because their proximity will force them to concentrate their attention on each other rather than the distant hegemon. Furthermore, if a potential hegemon emerges among them, the other great powers in that region might be able to contain it by themselves, allowing the distant hegemon to remain safely on the sidelines. The bottom line is that for sound strategic reasons the United States labored for more than a century to gain regional hegemony, and after achieving that goal, it has made sure that no other great power dominated either Asia or Europe the way it dominates the Western Hemisphere. What does America's past behavior tell us about the rise of China? In particular, how should we expect China to conduct itself as it grows more powerful? And how should we expect the United States and China's neighbors to react to a strong China? I expect China to act the way the United States has acted over its long history. Specifically, I believe that China will try to dominate the Asia-Pacific region much as the United States dominates the Western Hemisphere. For good strategic reasons, China will seek to maximize the power gap between itself and potentially dangerous neighbors like India, Japan and Russia. China will want to make sure that it is so powerful that no state in Asia has the wherewithal to threaten it. It is unlikely that China will pursue military superiority so that it can go on the warpath and conquer other countries in the region, although that is always a possibility. Instead, it is more likely that Beijing will want to dictate the boundaries of acceptable behavior to neighboring countries, much the way the United States makes it clear to other states in the Americas that it is the boss. Gaining regional hegemony, I might add, is probably the only way that China will get Taiwan back. A much more powerful China can also be expected to try to push the United States out of the Pacific-Asia region, much the way the United States pushed the European great powers out of the Western Hemisphere in the nineteenth century. We should expect China to come up with its own version of the Monroe Doctrine, as Imperial Japan did in the 1930s. In fact, we are already seeing inklings of that policy. Consider that in March, Chinese officials told two high-ranking American policymakers that the United States was no longer allowed to interfere in the South China Sea, which China views as a "core interest" like Taiwan and Tibet. And it seems that China feels the same way about the Yellow Sea. Last week the US and South Korean navies conducted joint naval exercises in response to North Korea's alleged sinking of a South Korean naval vessel. Those naval maneuvers were originally planned to take place in the Yellow Sea, which is adjacent to the Chinese coastline, but vigorous protests from China forced the Obama administration to move them further east into the Sea of Japan. These ambitious goals make good strategic sense for China. Beijing should want a militarily weak Japan and Russia as its neighbors, just as the United States prefers a militarily weak Canada and Mexico on its borders. No state in its right mind should want other powerful states located in its region? All Chinese surely remember what happened in the last century when Japan was powerful and China was weak. Furthermore, why would a powerful China accept US military forces operating in its backyard? American policymakers, after all, express outrage whenever distant great powers send military forces into the Western Hemisphere. Those foreign forces are invariably seen as a potential threat to American security. The same logic should apply to China. Why would China feel safe with US forces deployed on its doorstep? Following the logic of the Monroe Doctrine, would not China's security be better served by pushing the American military out of the Asia-Pacific region? Why should we expect China to act any differently than the United States has over the course of its history? Are they more principled than Americans are? More ethical? Are they less nationalistic than Americans? Less concerned about their survival? They are none of these things, of course, which is why China is likely to imitate the United States and attempt to become a regional hegemon. And what is the likely American response if China attempts to dominate Asia? It is crystal clear from the historical record that the United States does not tolerate peer competitors. As it demonstrated over the course of the twentieth century, it is determined to remain the world's only regional hegemon. Therefore, the United States can be expected to go to great lengths to contain China and ultimately weaken it to the point where it is no longer a threat to rule the roost in Asia. In essence, the United States is likely to act toward China similar to the way it behaved toward the Soviet Union during the Cold War. China's neighbors in the Asia-Pacific region are certain to fear its rise as well, and they too will do whatever they can to prevent it from achieving regional hegemony. Indeed, there is already substantial evidence that countries like India, Japan, and Russia, as well as smaller powers like Singapore, South Korea, and Vietnam, are worried about China's ascendancy and are looking for ways to contain it. India and Japan, for example, signed a "Joint Security Declaration" in October 2008, in good part because they are worried about China's growing power. India and the United States, which had testy relations at best during the Cold War, have become good friends over the past decade, in large part because they both fear China. Just last month, the Obama administration, which is filled with people who preach to the world about the importance of human rights, announced that it was resuming relations with Indonesia's elite special forces, despite their rich history of human rights abuses. The reason for this shift was that Washington wants Indonesia on its side as China grows more powerful, and as the New York Times reported, Indonesian officials "dropped hints that the group might explore building ties with the Chinese military if the ban remained."Singapore, which sits astride the critically important Straits of Malacca and worries about China's growing power, badly wants to upgrade its already close ties with the United States. Toward that end, it built the Changi Naval Base in the late 1990s so that the US Navy could operate an aircraft carrier out of Singapore if the need arose. And the recent decision by Japan to allow the US Marines to remain on Okinawa was driven in part by Tokyo's concerns about China's growing assertiveness in the region and the related need to keep the American security umbrella firmly in place over Japan. Most of China's neighbors will eventually join an American-led balancing coalition designed to check China's rise, much the way Britain, France, Germany, Italy, Japan, and even China, joined forces with the United States to contain the Soviet Union during the Cold War. I would like to discuss in more detail how I think China's rise will affect Australia in particular. There is no question that geography works to Australia's advantage; it is located far away from China and there are large bodies of water separating the two countries. Australia, of course, faced a similar situation with regard to Imperial Japan, which helps explain why the Japanese military did not invade Australia when it went on a rampage across the Asian-Pacific region in December 1941. One might be tempted to think that Australia's location means that it has little to fear from China and therefore it can stay on the sidelines as the balancing coalition to contain China comes together. Indeed, the 2009 White Paper raises the possibility that "an Australian government might take the view that armed neutrality was the best approach in terms of securing its territory and people." This is not going to happen, however, because China—should it continue its rapid rise—will eventually present a serious enough threat to Australia that it will have no choice but to join the American-led alliance to contain China. I would like to make three points to support this claim. First, please remember that we are not talking about the threat posed by today's Chinese military, which does not have a lot of power projection capability and is not much of a danger to its neighbors. We are talking about how Australians will think about China after it has undergone two more decades of impressive economic growth and has used its abundant wealth to build a military that is filled with highly sophisticated weaponry. We are talking about a Chinese military that comes close to rivaling the US military in terms of the quality of its weaponry. That Chinese military, however, should have two important advantages over its American counterpart. It should be larger, maybe even much larger, since China's population will be at least three times bigger than the US population by the middle of this century. Furthermore, the United States will be at a significant disadvantage in its competition with China, because the American military will be projecting its power across 6,000 miles of ocean, while the Chinese military will be operating in its own backyard. In short, China is likely to have far more offensive military power in 2030 than it has in 2010. Second, although Imperial Japan did not launch an amphibious assault against Australia in 1942, it seriously contemplated that option, and decided against it not only because of the difficulty of the operation, but also because Japan thought that it had an alternative strategy for dealing with Australia. Specifically, it felt that it could use its control of the Western Pacific to effectively blockade Australia and neutralize it. Although that strategy failed, we should not lose sight of the fact that Imperial Japan was a grave threat to Australia, which is why Australia enthusiastically fought alongside the United States in World War II. Third, Chinese strategist are going to pay serious attention to Australia in the years ahead, mainly because of oil. China's dependence on imported oil, which is already substantial, is going to increase markedly over the next few decades. Much of that imported oil will come out of the Middle East and most of it will be transported to China by ship. For all the talk about moving oil by pipelines and railroads through Burma and Pakistan, the fact is that maritime transport is a much easier and cheaper option. The Chinese, of course, know this and it is one reason why they are planning to build a blue water navy. They want to be able to protect their sea-lanes that run to and from the Middle East. China, however, faces a major geographical problem in securing those sea-lanes, which has significant implications for Australia. Specifically, there are three major water passages that connect the South China Sea and the Indian Ocean. Otherwise, various Southeast Asian countries separate those two large bodies of water. That means China must have access to at least one of those passages at all times if it hopes to be able to control its sea-lanes to and from the oil-rich Middle East. Chinese ships can go through the Straits of Malacca, which are surrounded by Indonesia, Malaysia, and Singapore, or they can go further south and traverse either the Lombok Strait or the Sunda Strait, both of which cut through Indonesia, and both of which bring you out into the open waters of the Indian Ocean just to the northwest of Australia. China, however, is not likely to be able to get through the Straits of Malacca in a conflict with the United States, because Singapore, which is closely allied with Washington, sits astride that passageway. This is what Chinese strategists call "the Malacca dilemma." Therefore, China has a powerful incentive to make sure its ships can move through the two main openings that run through Indonesia. This situation almost certainly means that China will maintain a significant military presence in the waters off the northern coast of Australia and maybe even on Indonesian territory. China will for sure be deeply concerned about Australia's power projection capabilities, and will work to make sure that they cannot be used to shut down either the Lombok or Sunda Straits or threaten China shipping in the Indian Ocean. The steps that China takes to neutralize the threat that Australia poses to its sea-lanes—and remember, we are talking about a much more powerful China than exists today—will surely push Canberra to work closely with Washington to contain China. In short, there are serious limits to how much geography can shield Australia from an expansive China. The picture I have painted this evening of what is likely to happen if China continues its impressive economic growth is not a pretty one. Indeed, it is downright depressing. I wish that I could tell a more optimistic story about the prospects for peace in the Asia-Pacific region. But the fact is that international politics is a nasty and dangerous business and no amount of good will can ameliorate the intense security competition that sets in when an aspiring hegemon appears in Eurasia. And there is little doubt that there is one on the horizon. Thank you. Data ...... |
10.10.2010., nedjelja
10 stvari koje možete raditi na predavanju na fakultetu
|
1. Gađajte profesora s nečime. Bilo čime što se sa sobom ponijeli za tu priliku Morate se pripremiti za predavanje. Spremite široki arsenal papira (u raznim bojama), gumica (u raznim bojama), krede (u raznim bojama) i bombona (u raznim bojama). Ciljajte u različite dijelove tijela nakon što ste uspostavili sustav bodovanja. Najbolji je onaj sličan pikadu u kojem se moraju redom gađati određeni dijelovi mete. Za sav nered optužite onoga tko god već sjedi do vas. 2. Ustanite i ljutito povičite kako više ne možete slušati ovakve besmislice Izjavite kako se iznesene teorije kose s vašim religijskim uvjerenjima i kako tražite pravo neka se ovaj kolegij izostavi iz vašeg rasporeda i ocjenjivanja. U dokazivanju ovoga biste mogli imati problema ako se radi o 'Osnovi brodogradnje I', ali će vam biti lakše ako to izvedete na kolegijima 'Mehanika fluida' ili 'Voda, gorivo i mazivo'. 3. Postavljajte pitanja na njemačkom ili španjolskom Predstavite se kao student iz programa studentske razmjene. Na napomenu vaših kolega i profesora kako vas svi dobro poznaju i da znaju da ovu godinu morate ponavljati odgovorite s frazama poput: 'Sie sind alle haufen Arschlöcher' i 'Mis pies están adormecidos de todo su charla estúpida, hijos de puta'. 4. Dovedite frendove na predavanje. Recite da snimate epizodu reality showa Želite da vas kamere uhvate u vašoj svakodnevici, s prijateljima, na fakultetu... Niste ponijeli kamere? Pa što čekate? Brzo po njih! Neka se vaši prijatelji raskomote, trebaju se osjećati kao kod kuće, cijela situacija treba djelovati prirodno. Paljenje bengalki, zajedničko pjevanje i pljeskanje na svako vaše dobro zapažanje trebaju doći spontano. 5. Bilješke radite s drvenim bojicama, pastelama i flomasterima Sjednite u prvi red kako bi prof odmah mogao ocijeniti i procijeniti vaš rad. S vremena na vrijeme mu pokažite što radite. Ako vidite da ne pokazuje interes za ono što radite, jednostavno se počnite duriti. Počnite tada crtati njegovu karikaturu s velikim nosom ili velikim ušima. Objesite to poslije na oglasnu ploču. 6. Igrajte se sa svojim PSP-om. Ne, NDS nije tolika fora To svatko može raditi ispod klupe, zapravo... Kako bi ovo imalo smisla vi pojačajte zvuk do daske. Ometate predavanje? Ne ometa li sva ta dosadna govorancija vaše igranje? 'Silent Hill: Shattered Memories' je odlična prilika da se vratite u prošlost, evaluirate vlastiti život i zamislite se nad njim. Ne treba vam ometanje poput ovog. 7. Okrenite se prema praznoj sjedalici do sebe i glasno šapćite: 'Umukni više, slušam predavanje!' Kada smo već kod ometanja, najgore je ono u vlastitoj glavi. Ili tako nekako... Obračunajte se s glasovima u glavi tako da im više nikada ne padne na pamet prekidati vas u poslu. Vaš zamišljeni prijatelj koji sjedi na sjedalici poput vas možda je vaš najbolji i jedini prijatelj, ali bio on vaš Boddah ili ne, bolje bi mu bilo da sada šuti. 8. Usred predavanja ustanite i viknite: 'Hvala vam, to je sve što sam želio znati!' i izjurite Ostavite dojam kako ste upravo saznali veliku svjetsku istinu, razotkrivena je pred vama Velika zavjera ili ste se baš sada prosvijetlili. Prizovite u glavu onaj osjećaj koji se javio oko 7 sata drugog megasessiona Davida Ickea (nakon što ste odslušali prvi dan prije). Tada vam se činilo da vam je konačno sve jasno. Ili da nije, ali vam je sada potpuno svejedno i više nikada ne želite ništa znati. 9. Skočite sa stolca prema prozoru, zabuljite se prema van i urlajte 'O, ne, našli su me!' Tražili su vas jako dugo i recite profesoru da morate napustiti zemlju pa ako vas može poštedjeti daljnjeg dolaska na predavanja, odnosno, vi ionako nećete moći dolaziti, jer morate bježati, ali neka on razumije, je li, ovo vam je valjana isprika, nije li tako? Morate sada žuriti, nemate vremena za daljnje objašnjenje, javit ćete se sa e-maila kojem se ne može ući u trag. 10. Dođite u kupaćim gaćama, japankama, sunčanim naočalama i ručnikom preko ramena Vaš opušten stav prema predmetu podučavanja osigurat će vam poštovanje vaših kolega i profesora. Toliko da vam je osiguran prolaz i na ispitu pa je dobra ideja da se ovako obučeni pojavite i na njemu. Najvažnija stvar u životu vam je kakav ćete dojam ostaviti, a ne koliko vrijedite ili znate. Na ovaj vam je način osiguran uspjeh u svemu. James T. Kirk |
23.09.2010., četvrtak
Kroz Odisejevih muka do prosvjetljenja
|
Odlučio sam se napisati ovaj post nakon događaja sa subote na nedjelju dok sam se vračao iz Dusseldorfa. U subotu na večer u 18.45h krenuo sam iz Dusseldorfa za Trst. Avion je trebao sletiti u Trst u 20.30h ali nije mogao jer je bilo olujno vrijeme. Kako bi grom blicno tako bi se avion zatresao sličan osječaj kao da te neko granatira. Nakon sat vremena kruženja iznad aerodroma pilot je odlučio sletjeti na drugi aerodrom ali lik nije išao u Veneciu ili Trevizo 50km dalje več u Bolonju 300km usred sjeverne Italije. Uglavnom u 22.00h smo bili na aerodromu i kažu nam oni da če autobus krenuti za Trst ali u 02.00h sljedečeg dana. Ali nekako sam čuo par talijana kako razgovaraju o vlaku koji kreče sa željezničkog 22.23h za Trst. Pokupio ja tako prvi autobus do željezničke i u 22.15h san bio na mjestu. Imao sam samo 8 min da napravim kartu i ukrcam na vlak ali uspio sam. Najžešči mi je mio neki makedonac koji me je tlačio da mu napravim istu kartu a ono su ostale samo tri minute za se ukrcati na vlak. U Veneciji san opet mijenjao vlak za Trst i u 02.30h san bio u Trstu. Tu me mama čekala sa autom i pretpostavka je bila da ču za sat vremena biti kuči kad ono to nije bilo ni pola puta. Krenuo ja voziti doma kad ono potop, odroni, voda do koljena. Najprije sam u Trstu čekao da rasčiste nesreču na cesti pa san krenuo do graničnog prijelaza Kaštel. Nakon katastrofalnih uvjeta na cesti stignem ja do 200m od granice kad mi kažu da je granica zatvorena jer je voda odnijela cestu. I ok ajmo mi na drugi granični prijelaz Plovaniju. Opet nazad do Kopra pa uz more, tu san morao čekati da počiste neko stablo koje je palo na cestu ali uspjeli smo preči tu balvan blokadu i dođemo do nekih 500m od granice čak se i naziru svijetla granice kad ono vatrogasac stop. Nemože dalje voda je 1.5 m iznad ceste. Tu nije bilo druge nego se početi smijati. I ajmo mi nazad za Kopar idem ja preko Buzeta, pičim po cesti koju nikad prije nisam vidio, opet neka nesreča na cesti, masu odrona, vjetar puše ko lud, idem ja idem kad opet stop poplava. Cesta nestaje ispod vode. I ajmo opet četvri put nazad idem ja za Kozinu i tamo konačno prolazim granicu. Da mi je ta bila poplavljena vjerojatno bi se počeo penjati na Triglav. Ali koje iznenađenje kad sam došao do autoceste iznad rijeke a ona se počela naplačivati prije pet dana. Uglavnom stigao sam u 08.10h doma sa zakašnjenjem od 10 sati i pred kraj na zadnjih 15km skoro sam zaspao za volanom. Poanta priče je olujno vrijeme, potop, nesreče, stabla, odroni ništa me nemože zaustaviti kad idem doma. James T. Kirk |
11.08.2010., srijeda
Izvještaj sa zadnje misije
|
Početni gubitak ispravnog kursa je vrlo brzo ispravljen te smo odradili trasu Podkilavac-Mudna Dol-Hahlić. Ukupno trajanje misije na pravoj trasi cca. 6-6,5 sati; oko 4 sata uzbrdo te oko 2 sata nizbrdo. Sastav ekspedicije: Picard, Riker, Data i Ezri. Teren - lagana šetnjica šumom, livadama i proplancima Postignuća - naišli smo na nekoliko vrlo zanimljivih oblika života različitih vrsta. Dodatne informacije bit će dostupne kroz usmenu komunikaciju te kroz slikovne materijale. Dodatna bilješka - skoro je prifalilo H20 goriva, ali srećom u pristaništu na vrhu su imali zaliha na prodaju. P.S. Sljedeća destinacija bi mogle biti Samarske stijene. Poželjno je sudjelovanje što većeg broja ostalih članova posade, a naročito onih koji će ubrzo na dužnost ići u udaljene dijelove ovog planetarnog sustava. Data ...... |
15.05.2010., subota
Dijalozi iz sudnica
|
Dijalozi iz sudnica, izvadak iz knjige 'Nered u sudovima', stvari koje su ljudi stvarno rekli, riječ po riječ, zapisani po daktilografima koji su bili prisiljeni ostati mirni dok su se izjave davale. Odvjetnik: Jeste li seksualno aktivni? Svjedok: Ne , samo ležim tamo. ________ Odvjetnik: Kada ste rođeni? Svjedok: 18-tog srpnja. Odvjetnik: Koje godine? Svjedok: Svake godine. ________ Odvjetnik: Koju opremu ste imali u trenutku udarca? Svjedok: Gucci trenirku i Reebok tenisice. ________ Odvjetnik: Ta myasthenia gravis, utječe li na vaše sjećanje uopće? Svjedok: Da. Odvjetnik: Na koji način utječe? Svjedok: Pa zaboravljam. Odvjetnik: Zaboravljate? Da? Možete li nam dati primjer nečeg što ste zaboravili? ________ Odvjetnik: Koliko je star vaš sin, koji živi s vama? Svjedok: 38 ili 29, ne sjećam se. Odvjetnik: Koliko dugo živi s vama? Svjedok: Oko 45 godina. ________ Odvjetnik: Koja je prva stvar koju vam je suprug rekao ujutro? Svjedok: Rekao je 'Gdje sam, Maja?' Odvjetnik: I zašto vas je to uzrujalo? Svjedok: Moje ime je Patricija.. ________ Odvjetnik: Recite doktore, je li istina da osoba kada umre u snu, zapravo ne zna za to do idućeg jutra? Vještak: Vi ste stvarno položili pravosudni ispit? ________ Odvjetnik: Znači dan začeća vašeg djeteta je 8 kolovoza? Svjedok: Je. Odvjetnik: Što ste tada radili? Svjedok: Uh.. Odvjetnik: Znači imate troje djece, da? Svjedok: Imam. Odvjetnik: Koliko je djevojaka? Svjedok: Pa tri. Odvjetnik: A dječaka? ________ Odvjetnik: Kako je prestao vaš prvi brak? Svjedok: Pa smrću. Odvjetnik (zbunjeno): 'Čijom?' ________ Odvjetnik: Možete li opisati počinitelja? Svjedok: Bio je otprilike srednje visine, kratke brade zapravo neobrijan, crna jakna, ili možda siva, mislim . Odvjetnik (prekida ga): Je li bio muško ili žensko? ________ Odvjetnik: Doktore, koliko autopsija ste izvršili na mrtvacima? Svjedok: Sve autopsije sam vršio na mrtvacima. ________ Odvjetnik: Svi vaši odgovori moraju biti usmeni, dobro? Koju ste srednju školu pohađali? Svjedok: Usmeni. ________ Odvjetnik: Možete li se sjetiti u koje ste vrijeme počeli pregledavati tijelo? Svjedok: Pa, autopsija je počela oko 8:30 ujutro. Odvjetnik: A gospođa je bila mrtva u to vrijeme? Svjedok (ljut): Ne, sjedila je na stolu pitajući se zašto radim na njoj autopsiju. ________ Odvjetnik: Doktore, kada ste radili autopsiju, jeste li provjerili puls? Svjedok: Ne. Odvjetnik: Aha. A krvni pritisak? Svjedok: Ne. Odvjetnik: A disanje? Jeste li provjerili disanje? Svjedok: Ne. Odvjetnik: Znači, ipak je bilo moguće da je pacijent bio živ kada ste počeli sa autopsijom? Svjedok: Ne, nije. Odvjetnik ( zadovoljno). Ne? A kako možete biti tako sigurni, nijednu provjeru niste radili? Svjedok: Zato što osobe na koje padne betonska ploča od 3,7 tona nemaju tendenciju ostati žive. Odvjetnik (ne posustaje): Da, da, a je li ipak moguće da s obzirom da niste radili niti jednu provjeru, pacijent bio živ, ili da je čak i sada ipak živ? Svjedok (vidno uzrujan): Je, moguće je da je živ i vjerojatno je odvjetnik! James T. Kirk |
13.05.2010., četvrtak
ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI
|
Pozdrav svima. U dolnjem tekstu saljem kopiju teksta sa net.hr foruma o EU: Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza. U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada. Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kyota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju. Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest - U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli "Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU". E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa. Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90%da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio:" Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali". Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli. Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH. Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna. Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d.). London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što sliči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom. Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše... I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. Godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode. Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno- prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno. Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisuću petsto milijardi USD? Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više? Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema-karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja. Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina. Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca - ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez - i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga. Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda? Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori? 7 / 8 |
20.04.2010., utorak
Nas dragi pacijent
|
Moj motiv pisanja ovoga posta je prvenstveno u tome da vidim da li ga itko uopće posječuje. Naravno osim našeg kapetana Picarda. Tako u slučaju da naiđete, napišite jedan mali komentar, tek tako da ostavite trag. Naš dragi blog je u svojoj povijesti imao nekoliko infarkta, ali se svaki put uspio čudom oporaviti. Prvi puta je dobio žestoki udarac u glavu tako da se nije mogao sjetiti ničega osim svoga imena. Sve smo krenuli iz početka, doživjeli smo katarzu. Bilo je tu nekoliko duljih srčanih zastoja, ali poslije nekoliko manjih elektro šokova smo ga opet oživjeli. Ipak smo većina nas elektro struke i dobro baratamo strujom. U zadnje vrijeme vlada kriza, općenito u svijetu. Tako da nije čudo da je i naš dragi blog osjetio isto na svojoj kozi. Pao je u duboki arest, ali i nekako izašao iz njega pokojim komentarom. Neželjena posljedica je bila dugoročna koma koja traje vise od 4 mjeseca. Možda to i nije toliko lose riješenje, čisto prespavaš krizu i probudiš se kad se sve oporavilo. Nekako ova kriza traje predugo pa sam se odlučio pacijenta prisilno probuditi iz kome. Naravno za to će mi biti potrebna vaša pomoć. Naime, potreban je malo složeniji lijek kako bismo pacijenta doveli u trezveno stanje. Recept bi isao nekako ovako: 1 žličica Kirkovih viceva 2 prstohvat Datine proračunljivosti 3 sve to lagano zapržiti Picarovim slikama na gmailu i komentarima (posto ga još ne puštaju u bolnicu zbog prijašnjeg incidenta kada je pacijenta žestoko opalio po glavi i uzrokovao amneziju... to nikako ne isključuje njegovu ljubav prema našem dragome pacijentu) 4 pola šalice 7/9 posprdnosti sve to lagano kuhati 1h pa dodati začine 5 mala žličica Rikerovih zapaljivih komenatra (naizgled bezazlenih) 6 mala žličica La Forgeove, McCoy, Spockove neprisutnosti (moram priznati da su bili sami sebi dosljedni od samoga početka) Iako ih nema tu, to ne znači da nisu prisutni. Ostatak posade ne može detektirati tako suptilne sfere djelovanja... znači žličica visokospiritualne sfere 7 te na kraju zapeči u pečnici na 200,000,000 F i dodati Worfov sir osvježenja da se rastopi po cijelom jelu. Krenimo... vidi li itko kakvu prepreku da se ovo ne može ostvariti. Znam Data: "200,000,000 F je teško ostvarivo, ali ipak mi to možemo"!!! Pozdrav, 7/9 |
08.12.2009., utorak
Jokes
|
There was once a young man who, in his youth, professed his desire to become a great writer. When asked to define "Great" he said, "I want to write stuff that the whole world will read, stuff that people will react to on a truly emotional level, stuff that will make them scream, cry, howl in pain and anger!" He now works for Microsoft, writing error messages. Two hydrogen atoms walk into a bar. One says, "I've lost my electron". The other says, "Are you sure?" The first replies, "Yes, I'm positive... An astronomer, a physicist and a mathematician are on a train in Scotland. The astronomer looks out of the window, sees a black sheep standing in a field, and remarks, "How odd. Scottish sheep are black." "No, no, no!" says the physicist. "Only some Scottish sheep are black." The mathematician rolls his eyes at his companions' muddled thinking and says, "In Scotland, there is at least one field, containing at least one sheep, at least one side of which appears black from here." My idea of balanced diet is beer in each hand. Q:What did one eye say to the other eye? A:Between you and me something smells. Q: Why is it hard to play the card game "Uno" with a group of Mexicans? A: Because they all take the green cards. Q. An ethical lawyer, an honest politician, and a merciful aerobics instructor all fall out of an airplane. Which one hits the ground first? A. It doesn't matter - none of them exist. Q: What is the difference between a pregnant woman and a light bulb? A: You can unscrew a light bulb. Q: What is the only positive thing about Kenya? A: HIV. Q: What is the difference between a snowman and a snowwoman? A: The snowballs. What do u call a blonde with one brain cell? Intelligent. What do u call a blonde with two brain cells? Pregnant. James T. Kirk |
